Zašto se Hrvatska ne može riješiti parazitoida?

Kako bi se dovoljno precizno odgovorilo na pitanje iz naslova prvo bi  trebalo reći ponešto o parazitoidima. Što parazitoid jest?
Najlakši način za opisati parazitoida je usporedba s običnim parazitom. Parazit i parazitstvo su odavno poznati pojmovi. U biologiji. Izvan biologije su ponekad dobro skriveni iza drugih, kompliciranijih pojmova, kao npr. “religija”, “aristokracija”, “sloboda”, “birokracija”, “stranka”, “patriotizam”, “nacionalizam”, “komunizam”, “globalizacija”, “državne i javne službe” i mnogih mnogih drugih. Popis je toliko abnormalno ogroman, da ne bi stao u novu eru.
U biologiji je jednostavno. Parazit je organizam koji živi na račun drugog organizma, domaćina (odatle u našem narodu fraza: mi smo dobri domaćini). Parazitoid je ustvari parazit. Razlika između parazita i parazitoida očituje se samo u sudbini domaćina: parazitoid neizbježno ubija domaćina.

Sa parazitima se dakle, do neke mjere, može. Sposobni paraziti vode računa da ne iscrpe domaćina previše, jer znaju da je sudbina domaćina ujedno i njihova vlastita. No pogledajmo na trenutak naše domaće parazite.
Uzmimo na primjer telekomunikacije. Posljednjih godina telekomunikacije ostvaruju zapažene rezultate, ekonomski gledano. Razvoj mobilne telefonije i interneta donosio je snažne ekonomske beneficije raznim domaćinima, a samim tim i njihovim parazitima. Može se reći da je rast tog segmenta tržišta u pojedinim periodima bio zamašnjak cjelokupnom svjetskom gospodarstvu.
E sad, tko bi pobogu prodao svoju telekomunkacijsku infrastrukturu krajem devedesetih godina prošlog stoljeća? S kojim ciljem? Svaki iole pristojan parazit bi zadržao nešto što može donijeti ogroman napredak i prosperitet domaćinu. Što dobija parazit ako svog domaćina iznajmljuje drugim parazitima? To u najmanju ruku podsjeća na uistinu nesposobnog parazita. Ovdje bi se možda moglo pozvati na kolegijalnost i solidarnost među parazitima, kao: jedni prepuste da drugi malo cuclaju njihovog domaćina. Ali što je previše, previše je. Što je sljedeće? Prodati naftnu industriju i farmaciju?
Ups. Evo iz režije mi javljaju da ušutim.
OK. Nećemo o nafti i farmaciji. Što onda? Prodati pitku vodu, zemljište i energetski sustav? Onemogućiti domaćina da stvara bilo što?
Hm… Evo iz režije mi javljaju da jebeno ušutim.
No dobro. Ali stvar postaje zanimljiva. Možda se ovdje radi o parazitoidima?

Zašto to kažem? Pretpostavimo sljedeću situaciju: domaćin uvidi da ima problema sa parazitima, i predloži pogodbu. Dakle, pošto je očigledno da se domaćina vodi ka potpunom kolapsu, bolje da prepustite nekom drugom da radi poslove presudne za golo biološko preživljavanje domaćina. Nekom sposobnom. Mislim, o čemu se radi? O automobilima? Prekomjernoj konzumaciji hrane i neukusnom kopiranju stranih uzora u odijevanju? Mislim da bismo mi, kao domaćin, mogli pristat na to. Naprosto vam poklonimo to. Od sredstava stvorenim radom. Na kraju krajeva, bilo bi nam jeftinije. Mnogo jeftinije. Shvatili smo da imamo parazite, pa ćemo se skulirat i naučit živjet s njima, kad ih već ne možemo odstranit. Bolje im dati to što ih čini sretnima i živima, pa da ne unište domaćina baš do kraja. Da ne unište sve buduće generacije domaćina. E sad, iako bi svaki iole razuman parazit pristao na ovakvu pogodbu, kod nas se javljaju dva temeljna problema. Čak i kad domaćin daje svoj pristanak.

Prvi problem: nije svaki parazit parazitoid.
Naš jeste.
Naši parazitoidi žele nešto na što ni najblesaviji domaćin ne može pristati: oni žele da ih se shvati ozbiljno. Da su bitni. Da su važni. To ih i čini parazitoidima. Zbog toga su spremni mučiti domaćina. Uništiti ga ako treba. Da ih se shvati ozbiljno. Gluperda u automobilu je i dalje samo gluperda. U automobilu. Niti je bitan, niti ozbiljan. Samo je u automobilu. Naš parazit bi htio da mi mislimo da on nije gluperda kada kupi automobil.
Na to ne možemo pristati. Zbog toga nas žele uništiti. Da shvatimo. Da popustimo. Zbog jednostavne činjenicu koju parazitoidi nikad neće shvatiti. Da bi te netko shvatio ozbiljno, moraš učiniti nešto ozbiljno. Ne Joža, Adolf, Franjo ili Mao ozbiljno. Nešto stvarno ozbiljno. Kao Einstein. Kao Mandela. Kao Keith Richards. Kao Charlie Chaplin.

A drugi problem? Drugi problem je što mi, iako ne shvaćamo parazitoide ozbiljno, dopuštamo da nas vode u propast. Dakle kakav mora biti čovjek da dopušta da mu netko direktno radi o glavi? I ne samo njemu. Već i njegovoj djeci i svim budućim generacijama? Kakav bi to čovjek dopuštao? Prva pomisao je očigledna: glup. Strašno glup. Onaj koji se sanjka s lijeve strane gausove krivulje. I već je pri dnu. I juri dalje. No nije sve tako jednostavno. Ta nisu valjda svi toliko glupi (da li je ovo retoričko pitanje, pitanje je sad)? Dakle zašto bi netko tko nije glup i vidi problem s našim uvaženim parazitoidima dopuštao da ga polako vode ka neugodnom kraju? Možda nedostatak hrabrosti? Ono što se u kolokvijalnom smislu označava kao “vaginčica”. Ali nije moguće. Pa mi smo jedni od najhrabrijih općenito. Prosvijećeni ratnici.
Ne, ne. Nismo mi kukavice. Niti smo glupani.
Mi smo dobri domaćini…

Oglasi
  • Trackback are closed
  • Komentari (0)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: