Prvoaprilska šala

Sve se nekako počelo budit. Ljudi su gledali u budućnost. Dosadila im je vulgarna sila idiotskih totalitarnih funkcionerčića, stoke nemaštovite i nesposobne za ikakvu viziju, osim vizije sile i vježbanja discipline na onima koji se odvaže sanjati slobodu i samostalnost za svaku individuu. Silu se mora financirati. Netko mora raditi da bi morončine uživale. Ljudima se to više nije dalo. Mladi su prestali vjerovati u izlizane petparačke parole kojima su se starije generacije šopale, i koje su bile jedino što su te generacije ikad naučile čitati. Sloboda je počela pjevati sve glasnije. Većina okolnih zemalja su već zbacile svoje diktatorčiće i krenule putem slobode, osobne odgovornosti i jednakosti svih pred zakonom. Uistinu, pjesma slobode je odjekivala sa svih strana, skupa sa padom beštije skrivene iza željezne zavjese. I mi smo čekali trenutak kada ćemo zapjevati pjesmu slobode.

A onda šok.
Bespotrebno krvoproliće. Rat dojučerašnjih susjeda.
Ljudi uvučeni u rat ipak su slijedili viziju slobode. Vjerovali da treba platiti cijenu slobode. Bili spremni žrtvovati vlastiti život za slobodu svih budućih generacija.
No nešto je bilo čudno. Dok su ostale zemlje put u slobodu osiguravale lustracijom i zbacivanjem diktatorskih struktura, mi smo svoje strukture promovirali. Dizali na tron. Dok su jedni patili proživljavajući užase rata, drugi su zadržavali svoje funkcije. Prisvajali tvrtke. (P)ostajali uvaženi građani. Dok su ostale zemlje micale svu težinu i nesposobnost željezne zavjese, naši drugovi su postajali gospoda. Pričali besmislice o tome kako su podrivali sistem iznutra. Potpisali protuustavan ugovor sa mračnodobnom pedofilskom organizacijom dajući njezinim pripadnicima prava kakva nema nijedan običan građanin. Sve za položaj. Dojučerašnji diktatori, ideolozi, dijelovi propagandne mašinerije su postali današnji diktatori, ideolozi, dijelovi propagandne mašinerije…
Kroz patnje rata i gorku viziju pobjede nazirao se mrak. Nazirala se laž. Jedni su gubili sve. Gubili stanove, kuće, ušteđevinu. Gubili najmilije. Gubili živote. Drugi su dobijali titule. Dobijali pozicije. Zadržavali totalitarne privilegije. Zadržavali naviku kršenja osobnih sloboda drugih ljudi. No kako bi drugo i moglo? Ako komunistima koji sada lažu da nisu bili komunisti dozvoliš da vode državu komunističkim metodama, što očekivati? Slobodu? Pravdu? Prosperitet? Ako dojučerašnja režimska piskarala i papirčike pustiš da i dalje kreiraju “istinu”, dok država totalitarnom čvrstom rukom nadzire sve medije, što očekivati? Istinu? Objektivnost? Govor o slobodi i dostojanstvu?

Rat je minuo. Pobjedili smo.
Onda se pobjeda počela pokazivati u svoj svojoj raskoši. Dok su jedni patili, drugi su grabili. Profitirali. Privatizirali. Pretvarali. Gradili karijere.
Čak i ponos koji osjećaju svi oni koji su svoj život stavili na kocku u obrani slobode, i koji su pobijedili, čak i taj ponos morao je biti neutraliziran. Zagađen. Horde lažnih “branitelja” instalirane su kako bi se razvodnio uspjeh izvornih heroja. Moronska djeca moronskih roditelja pomiješana su sa časnim ljudima koji su slijedili svoj osjećaj dužnosti i ljubav prema domovini. Uspjeh je pretvoren u neuspjeh. Pobjeda u poraz. Počela je rasprodaja onog za šta su mnogi poginuli. A glas običnih ljudi koji su žrtvovali sve za slobodu ušutkan je revanjem hordi lažnjaka. Pravi heroji misle da je ratno profiterstvo ratni zločin. Lažnjaci ne. Profiteri ne. Drugovi političari ne.
Braniteljima i stradalnicima nanesena je užasna nepravda. Izjednačeni su sa ološem koji je spreman pljačkati svoju državu koristeći mirovine i privilegije na koje nema prava. Ološu koji je spreman krasti i time blatiti ime pravih istinskih branitelja na najvulgarniji način.
Pobijedili smo.
Osvojili smo daljnih dvadeset godina totalitarnog režima.

A onda je počelo za ozbiljno… Dok su druge zemlje već odavno poslale svoje totalitarnorežimske nakarade u ropotarnicu povijesti, i njihovi ljudi počeli osjećati plodove slobode i napretka, mi smo nastavili trpjeti iste imbecile koji su samo u jednom dosljedni: u nevjerojatnoj nesposobnosti činjenja bilo čega poštenog i kvalitetnog. Horde debila i njihove debilske djece počele su izjedati državu kao roj skakavaca koji iza sebe ostavlja samo pustoš. Poltronske pičkice su se za siću uvlačile u šupak svojim novim-starim gospodarima. Za mobitel. Za automobil. Ako bi netko i pokušao napraviti nešto vrijedno, nešto samostalno, zatiralo bi ga se u startu. Svaki govor o slobodi i o odmicanju od propalih totalitarnih ideologija je od strane dežurnih režimskih parazita piskarala proglašavan izdajom. Na ustavom zajamčenu slobodu izražavanja odgovaralo se terorom države. Počela je rasprodaja zemlje kako bi se utovili paraziti. Za to je zadržana i infrastruktura:
debilni režimski akademici koji su prije opravdavali totalitarizam i dalje opravdavaju totalitarizam,
oni koji su prije izmišljali “vanjske i unutarnje neprijatelje” i dalje izmišljaju vanjske i unutarnje neprijatelje,
vojska nesposobnih birokrata aparatčika i dalje uživa na tuđoj grbači i od tuđeg rada,
“političari” retardusi nerazumnim zaduživanjem prodaju budućnost cijele zemlje za svoje provizije,
kukavne pizdice im daju legitimitet tako što šute i trpe za mrvice koje im ovi dobace,
moronski podmladak izvodi igrokaze po cesti navijajući za neku od totalitarnih frakcija,
pravosuđe jeftinim legalizmom opravdava odvratna kršenja ustavnih prava građanima.

I dokle je došlo? Stotine tisuća nezaposlenih svakodnevno proživljavaju osobne tragedije. Ljudi kopaju po kontejnerima za smeće kako bi preživjeli. Mladi kopaju po smeću. Visokoobrazovani kopaju po smeću. Starci kopaju po smeću. Penzioneri koji su uredno odradili svoj radni vijek kopaju po smeću.
Parazitski šljam ih promatra. Iz svojih automobila. Pod kretenoidnom totalitarnom retorikom još uvijek je moguće da dve nakarade, dvije groteske, dva atavizma sjednu i dogovore kako će uzet teško zarađeni novac ljudi koji pune proračun da bi sebi isplatili regrese i božićnice. Sebi i vojsci svojih zombija poslušnika. Koji skupa prazne proračun. I to je sve što znaju. Krasti od drugog da bi dali sebi. Čovjek više ne može živjeti od svog rada. Državne institucije ne štite osobne slobode i poštene, zakonite poduzetničke inicijative slobodnih građana. Državne institucije onemogućavaju pošteno djelovanje. Državne institucije tove vojsku svojih idiotskih zombija poslušnika na račun ostalih građana. Da bi se pokrilo troškove kriminala, nerada i propalih totalitarnih ideologija iscrpljuju se do granica siromaštva svi oni koji žele pošteno i samostalno zarađivati za život. Da se napoji takozvani “javni sektor”, uništava se konkurentnost sposobnih ljudi. Suludim totalitarnim porezima, nametima, haračima i dađbinama ljude se tjera na prosjački štap i uništava svaki pokušaj poštenog  poslovanja. Imamo najveće poreze na svijetu!!! A “javni sektor” se tovi i još jednu državu vodi u već viđenom pravcu.
Za to vrijeme sve propada. Obrazovanje propada (jer propada se učeći pizdarije od morona). Isisane i opljačkane tvrtke propadaju. Mladi obrazovani ljudi bježe glavom bez obzira iz zemlje. Moroni vlastodršci suludim zaduživanjem po abnormalno nepovoljnim uvjetima vode zemlju u propast i tamu dužničkog ropstva. I to nazivaju uspjehom!!! Gotovo sve što vrijedi je već rasprodano. Ostaje još zemlja i voda. Ali sad će i to doći na red. Treba utovit marvu. Treba nahranit “javni sektor”. Javni za koga? Za koju javnost? Za siromašne iscrpljene ljude koji jedva sastavljaju kraj s krajem? A svojim radom stvaraju dodatnu vrijednost. Pune proračun. Proračun koji drugi bezobrazno prazne.
Ali nije sve tako crno.
Kriminal cvate. Nasilje cvate. Ljudi “padaju na sanduke” pod budnim okom policije. Maloljetni ljudi se sami izbacuju iz stanova po zakonu. Maloljetni bolesni ljudi. Seljaci u potrazi za svojim pravima nailaze na pendrek. Specijalci odvode opasne kazališne glumice koje pokušavaju spriječiti neobične građevinske zahvate. Grade se mostovi ni na nebu ni na zemlji (svakako ne na mjestu gdje bi ih trebalo izgraditi). Rastu plaće u “javnom sektoru”. Niču velebne građevine koje se neće otplatit narednih 50 godina. A ničemu ne služe. Niču tramvajske stanice koje koštaju milione kuna. Prije spomenute dvije nakarade najavljuju da bi opet mogle sjesti i razgovarat o mjerama za spas države. Pitanje je samo kome će sada otet? I što? Vojska pretilih parazitskih morona gleda kako se pod njihovom težinom za dvadeset godina urušava ono što je građeno i čekano stoljećima.

Ponekad se sjetim pjesme slobode s početka ove šale. Ona se ovdje više ne pjeva. Drugi su je otpjevali. Drugi grabe napred. Oni koji su bili desetljećima iza nas su nas već pretekli, pa čak i pokupovali dobar dio naše zemlje.
A mi? Mi ćemo još nazadovat sve dok i mi ne zapjevamo pjesmu koju smo zaboravili.

PRVI APRIL!!!

Oglasi
  • Trackback are closed
  • Komentari (0)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: